Današnji dan je bio pun zanimljivosti. Već par dana razmišljao sa o tome kako bih mogao prošetati po Medvjednici a odluka je pala da idem u subotu, Odlučio sam ovaj puta krenuti iz Markuševca do Hunjke pa na Činovničku livadu gdje ću imati ručak a spust će biti preko ruševina sanatorija Brestovac u Gračane. Nije me obeshrabrio oblačan dan tako da sam već u 9 u jutro kuhao čaj za termosicu.

Oko deset sati sam krenuo od kuće a namjeravao sa do Markuševca stići busom tako da sam auto ostavio na okretištu u Dubravi. S okretišta se je pružao lijep pogled na Medvjednicu koja je bila sva prekrivena sa snijegom. Autobus je krenuo u deset i dvadeset i brzo je stigao do točke s koje sam krenuo u Markuševcu.

Odmah po izlasku iz autobusa primijetio sam da puše jak vjetar pa sam navukao kapu malo niže na uši i obukao rukavice. Inače ovo mi je bila nova ruta jer ovaj kraj ne poznajem dobro tako da sam računao da ću se nekoliko puta gubiti. No nisam se previše zamarao s tim jer nisam niti sumnjao da me Garmin neće spasiti, između ostaloga kao i do sad.

Kako sam hodao sve više na tlu je bilo sve više snijega. Prvo je bila jedna zona blatnjavog puta a odmah malo dalje blato je zamijenilo smrznuto tlo. Vjetar je šibao i nosio sitne pahulje tako da je vidljivost zapravo bila smanjena. Što sam išao više prema gore snijega je bilo sve više tako da je dobro da sam ponio i gamašne.

Od Markuševca pa sve do blizu Hunjke nisam sreo niti jednog planinara. Očito ovakvih upornih kao ja ima malo. Tek stotinjak metara prije Hunjke čuli su se glasovi djece koja su uživala sa svojim roditeljima u zimskim radostima.

Na Hunjki se nisam zadržavao, tek par fotografija sam uslikao pa sam produžio dalje prema Sljemenu. Za dvadesetak minuta sam stigao do Činovničke livade gdje sam pojeo klasičan obrok, šunku, špek i čaj što sam bio ponio. Na sam vrh nisam išao jer mi nije pretjerano interesantan. Činovnička livada je bila prepuna sanjkaša i djece.

Nakon oko pola sata produžio sam dalje. Spustio sam se na Sljemensku cestu. Tamo je bio prometni krkljanac. Svi su željeli danas doći na sanjkanje s autom. Oni koji su došli ranije su se loše parkirali pa su uzrokovali zastoj. Prometnik mi je rekao da su zatvorili cestu ali još puno auta nije niti stiglo do vrha. Pa kažem ja njemu, mogli su kao i ja doći pješice i gore i dolje to bi im bilo dobro za zdravlje.

Ubrzo sam se skrenuo sa Sljemenske ceste opet u šumu ostavljajući prometni čep i nervozu iza sebe. Staza kojom sa krenuo bila je neugažena pa mi se čini da sa ja valjda bio jedini koji je danas hodao po njoj. To je bio mali problem jer se od snijega nije vidjela staza ali srećom staza je bila markirana pa sam se mogao nekako orijentirati. Prošao sam ispod žičare i stigao do ruševina sanatorija Brestovac. Ruševine su sablasno izranjale u šumi iz snijega. Sjećam se dok sam tu bio po ljetu da ima otvorenih šahtova pa sam pazio dobro da ne upadnem u neki jer su sad bili prekriveni sa snijegom koji je bio dosta dubok. Napravio sam krug po kompleksu i produžio dalje. Nikog nisam sreo putem. Staza je dalje postala strmija a jedan dio nje zbog strmine zove se „Put u nebo“. Taj dio staze me je dosta usporio jer je bio strm i sklizak a ja nisam ponio dereze pa sam dobro pazio da ne završim u provaliji.

Nakon Puta u nebo slijedeća prepreka je bio nabujali potok preko kojeg sam morao proći, i to sam sretno prebrodio i onda dalje nije bilo pustolovnih događanja.

Već je počeo padati mrak kad sam došao do prvih kuća u Gračanima. Kako sam silazio iz šume odjednom su pred mene dotrčala dva mala psa ali prilično živčana i počela su prijeteći lajati na mene. Pošto iz iskustva zna da takvi mali psi nisu baš bezazleni jer me je jednom jedan ugrizao, stavio sam štapove pred sebe da se obranim a onda je od jednom jedna mlada žena dotrčala pa iako štapove nisam namjeravao upotrijebiti nego samo iz predostrožnosti počela se je svađati samnom da kak ja to mislim sa štapovima na pse. Maknem ja štapove a psi opet na mene. Morao sam joj zaprijetiti da ako me jedan ugrize da bude završila na sudu. A mislim si ja, kakva gazdarica takvi i psi. Užas.

Dalje je bio samo asfalt a u blizini je bila i tramvajska stanica za tramvaj prema Mihaljevcu tako da sa unatoč svim izazovima uspio živ i zdrav doći doma. Ukupno sam hodao oko 5 sati i prešao oko 20 km.

Zlatko Gregurek,  21.01.2023.