Nemirni duh planinara znatiželjnika naveo naj je ovaj puta do zidina Starog grada Grebengrada koji se nalazi na istočnoj strani Ivanščice.
Prvo smo automobilom stigli autocestom koja vodi od Zagreba prema Varaždinu do izlaza Donje Makojišće a onda lokalnom cestom u selo Podrute. Do tamo ima oko 50 minuta umjerene vožnje.
Automobil smo ostavili pokraj jedne crkve i krenuli u osvajanje vrhova. Makadamska cesta vodila je kroz zaseoke a putem smo susretali ljude koji su se bavili proljetnim aktivnostima. Ljudi koji tamo žive vrlo su susretljivi i ljubazni a jedna starija gospođa kada je vidjela kuda smo krenuli upozorila nas je da i navigacija i HPS-ove karte pokazuju krivi smjer pa bez obzira na to što sam pomno planirao put završili bi vjerovatno u nekoj guduri. Ja moram priznati da ne volim odstupati od programa pa taman ga i ja napisao – u nastavku teksta ćete vidjeti zašto – nevoljko sam krenuo drugim putem. Taj obilazak je bio dosta dug a na kraju se ipak spojio s rutom koja je bila planirana. U konačnici nisam doznao što nije u redu sa stazom koja je ucrtana u kartu tako da je to upozorenje za druge planinare.
Nakon oko sat vremena stigli smo do planinarskog doma Grebengrad u čijoj su blizini ruševine istoimenog starog grada. On se prvi puta spominje 1277.g. a danas se na njemu obavljaju arheološka istraživanja.
Slijedeća točka našeg puta je bio vrh Veliki Lubenjak do kojeg je trebalo još dvadesetak minuta gdje sam prikupio još jedan planinarski žig.
Pošto smo imali još dosta vremena a da se kući ne vratimo prerano odlučili smo produžiti do slijedećeg vrha a on je Čevo.
Do vrha Čevo trebalo nam je oko tri i pol sata. Staza je bila umjereno zahtjevna a izmjenjivali su se kratki usponi i spustovi ali veći je problem bio dosta jaki vjetar koji je stalno puhao. Srećom nije padala kiša.
Po dolasku na vrh Ćevo bili smo već dosta umorni i gladni pa smo ručali već što je tko imao. Ja sam skupio još jedan štambilj pa je to bio za mene dobar dan.
Nakon odmora neki članovi poželjeli su spustiti se s vrha Čevo drugim putem zato jer smo u podnožju vidjeli račvanje za još jedan put do vrha. Ja se nisam previše bunio iako nisam taj put planirao jer sam pretpostavljao da i drugi znaju kao se vratiti do auta gdje smo ga ostavili. I onda počinju problemi zato jer staza kojom smo krenuli vodila je u Završje Podbreško i dolinu rijeke Bednje što je praktički predgrađe grada Varaždina. Shvatio sam to na pola puta a povratka više nije bilo jer smo se već bili dosta spustili s planine. Meni je palo napamet da bi bilo najbolje otići u Varaždin pa se vlakom vratiti u Podrute ali ekipa je odlučila nastaviti tako da na kraju jesmo našli cestu koja je vodila u Podrute s varaždinske strane ali po cijenu dugog hodanja . Naime ja sam planirao da hodnja bude 15 km a na kraju je bila 24 km što više ne predstavlja užitak boravka u prirodi nego borbu da se vratiš do auta po danu.
Zaključak je taj da se predviđenog programa i plana treba držati pod svaku cijenu, bilo u životu ili u prirodi, napisao ga ja ili netko drugi, jer u prirodi i krajevima koje dobro ne poznajemo nema mjesta za improvizacije pošto one mogu završiti ozljedom ili nekim drugim problemom o kakvima možemo čitati iz novina ili gledati na televiziji s vremena na vrijeme.
Zlatko Gregurek