Stiglo je proljeće, oko nas je sve više raznobojnih procvjetalih voćki i poljskog cvijeća. S prvim sunčanim zrakama s dužim danima, dobili smo i više vremena za šetnju u prirodi. Toplije vrijeme i duži dani su ovdje, unatoč tome što se zima još nakratko zadržava tijekom hladnih noći. Nažalost, dok pišem ovaj tekst, dvije meni poznate i bliske osobe otišle su na vječni put. O jednoj se gospođi brinula kćerka s kojom je i živjela, a druga je živjela sama, ali sin ju je posjećivao i financijski pomagao.

Kako djeca podnose starost svojih roditelja? Šta ih najviše brine? Kako psihički podnose sve što ide uz starost roditelja, bilo da žive s njima ili odvojeno? Da li su tužni dok gledaju kako im roditelji stare? Sve su to pitanja koja se sama od sebe nameću. Majka i otac su roditelji i dok su živi mi smo djeca, a kada dođu u fazu duboke starosti oni trebaju posebnu njegu i pažnju.

Starenje nikog ne zaobilazi, to je stalan proces trošenja organizma koji počinje rođenjem.

Zdravi stil života i odgovarajuća prehrana u mnogome utječu da se „zalihe" mladosti znatno sporije troše. „Nažalost, bolest nikoga ne zaobilazi, pogotovo ljude u kasnim godinama, ali treba biti strpljiv i pomoći koliko se može", kaže Štefica koja je zajedno s dvije sestre pomagala roditeljima u njihovim poznim godinama.

Briga o starijim roditeljima dužnost je svakog djeteta, no u njoj se, kažu mnogi, bolje snalaze kćerke, koje im posvećuju više vremena, nego sinovi.

Svakodnevno smo svjedoci da brigu o roditeljima uglavnom preuzimaju kćerke, bilo da su jedinice ili iz obitelji s više djece. Prema jednoj studiji to je zato što su one suosjećajnije, a i tradicionalno se smatra da je to „ženska djelatnost".

Često možemo pročitati razne članke o odnosima roditelja i djece, ali ja se sada dotičem teme o odnosu majke i kćerke. Kada sam upoznala gospođu Rušku, imala je 82 godine i bila djelomično dementna. Nakon kratkog boravka u bolnici u vrijeme korone, postala je nepokretna. O njoj se brinula kćerka Marina, dok sin, koji već 30 godina živi u SAD, iako je imućan, nije niti financijski pomagao. Sin Nenad nije nikada ni nazvao i pitao kako mu je majka.

Kćerka i zet, intelektualci s malim mirovinama, sve su sami financirali. Ali nisu bili u stanju plaćati tuđu pomoć, već se kćerka Marina privremeno preselila iz centra u južni dio grada, u stan kod majke. Marina je bila iz Ruškinog prvog, a sin iz drugog braka. Od prvog dana kada joj se rodio sin Nenad, za Rušku je samo on postojao. Kćerka se zbog takvog majčinog odnosa rano odselila. Ali kada je majci zatrebala pomoć, Marina je sve zaboravila i došla se o njoj brinuti. Nažalost, majka to nije znala cijeniti već je do smrti tražila sina i bila sretna kada bi ga dobila na telefon.

Potpuna suprotnost bila je gospođa Anica. Rano je ostala bez oca pa se zaposlila kako bi majci pomogla školovati mlađu braću. Udala se u 30. godini i kada je ostala trudna govorila je da bi željela da joj se rodi kćerka. Bila je presretna kada je rodila Karolinu. Imala je 95 godina kada mi je govorila: „Nisam željela više rađati jer ja sam sebi rodila kćerku i znala sam da će se ona brinuti o meni kada ostarim". Tako je i bilo sve do njezine smrti. Kćerka se, uz svoj redovni posao, skrbila o ocu i majci.

Sestre Ivana i Zorana odrasle su s majkom koja je prije godinu dana u svojoj 83. godini imala moždani udar. Kćeri je ne žele dati u dom jer im je majka, iako gluhonijema, pomogla da se školuju i zaposle. Mogla bih navesti još niz primjera koji potvrđuju da se kćerke, više od sinova, skrbe za svoje roditelje.

Gospodin Drago prije dvije godine, u 94. godini života, ostao je udovac. Na periferiji grada izgradio je kuću i nadao se da će u njoj živjeti i njegov sin jedinac Mate. Ali, iako je kuća prostrana, sin je prije nekoliko godina sebi izgradio kuću u gradu. U međuvremenu su se i Matina djeca, sin i kćerka, odselili iz očeve kuće. A kada je Drago postao udovac, ostao je sam u svojoj kući. Sin mu plaća pomoć u kući i donosi gotova jela. Drago je tužan i kaže da mu je žao što nije imao i kćer, jer bi se ona sigurno više o njemu skrbila. Često se prisjeća svog djetinjstva kada su bili siromašni ali kuća im je bila puna djece .Danas su mu i sin i unučad bogati, ali svi žive sami za sebe. Bio je tužan kada ga za prvi Uskrs koji je dočekao bez svoje žene, sin i snaha nakon Uskršnjeg ručka nisu zadržali na spavanju u njihovoj kući.

Prema nekim istraživanjima o tome kako će se djeca odnositi prema roditeljima ovisi o njihovom odgoju. Znam nekoliko obitelji gdje sina dižu u nebo, a kćerku gu-raju„pod tepih". Ima dosta takvih slučajeva gdje, posebno majke, favoriziraju sinove. Nažalost, i danas za neke žene sinovi su prioritet, a od kćerki očekuju da im pomažu i da ih njeguju. Naravno, ima i drugih primjera, bilo onih pozitivnih kad i sinovi brinu o roditeljima, ali i primjera gdje se ni kćerke, a niti sinovi ne brinu o starim roditeljima. Neki ljudi treće životne dobi imaju više, a neki manje sreće sa svojom djecom i unucima. A oni ljudi koji nemaju djecu već odavno znaju da se moraju brinuti sami o sebi.

"Relativno je nevažno jesmo li bogati ili siromašni, u braku ili rastavljeni, s djecom ili bez djece", kaže psihologinja Christine Hoffmann. Ona tvrdi da su važnije naše svakodnevne navike i smatra da radost prema životu ima veliko značenje za nas. Ako osjećamo radost, otvoreniji smo prema drugim ljudima i pružamo veće povjerenje. Životna radost pozitivno utječe kako na tjelesno, tako i na psihičko zdravlje. Ali, kako da budete radosni ako nemate nikoga da vam u tuzi i nemoći starosti pruži čašu vode i drži vas za ruku?

Drenka Gaković