Dan po dan, još malo i ode pola godine! Dok smo protekle dvije godine ,u vrijeme pandemije živjeli u suživotu s maskom i raznim mjerama Stožera, sada smo suočeni s bolnom činjenicom svakodnevnog povišenja cijena koje lete u nebo. U odnosu na prošlu i pretprošlu godinu cijene osnovnih prehrambenih proizvoda poskupjele su skoro 100%! Mnogi su zabrinuti i pi­taju se kako preživjeti? Slušam neki dan u tramvaju razgovor između dvije putnice. Jedna kaže: „Ovo nije ništa, bit će još gore!"

     Cijene hrane, goriva i re­žija rastu, dok su primanja za većinu stanovništva mala i ne­dovoljna za pristojan život. Najteže je umirovljenicima s malim mirovinama, a njih je najviše. Problema imaju i oni koji žive u gradu, ali i u izoliranim, ruralnim mjestima.

     Tijekom proteklog deset­ljeća ostali su u svom mjestu bez javnog prijevoza, pošte, zdravstvene ordinacije. Nema ni trgovina, tek poneki mali, privatni dućan na više kilometara udaljenosti. U jednom mjestu u Lici ostali su i bez kioska u kojem su nakon zatvaranja pošte mogli obaviti i neke financijske usluge. Otjerani su u izolaciju.

     Došla su teška vremena! Žalosno je da generacije koje su svojim radom izgradile ovu državu radeći desetljećima, danas se moraju boriti za golu egzistenciju. Oni stariji stanovnici u gradovima i većim mjestima od ranih jutarnjih sati, oboružani štapovima, pa sve do sitnih noćnih sati, kopaju po kantama za smeće i po kontejnerima.

     Prije dvije noći probudila me buka koju sam čula kroz otvoreni prozor. Ugledala sam stariju ženu i muškarca kako pretražuju kontejnere. Nakon sat vremena ponovno sam čula kako netko uzalud traži pra­zne boce, ali barem pronalazi još upotrebljive ostatke hrane. Sve me to podsjeća na neke ružne sekvence iz socijalnih igranih filmova iz davnih vre­mena. Tužna je to slika koju svakodnevno vidimo.

     Umirovljenici s malim mi­rovinama, a oni čine većinu, svakog mjeseca se pitaju: da li pristojno jesti ili platiti režije? Gospođa Renata i njezin suprug sretni su jer su naslijedili na periferiji grada malu staru kuću s nešto okućnice. Kažu da ih spašava vrt koji obrađuju. "Vrt traži brigu, pažnju i održavanje tokom cijele godine, ali najvažniji su i najneophodniji proljetni radovi". Svoje umirovljeničke dane sada većinom provode sadeći i ubirući povrtne plodo­ve, a imaju i nekoliko stabala voćki. Kažu da im vrt uvelike pomaže u kućnom budžetu.

Inače, umirovljenici su se specijalizirali i u proučavanju kataloga s tjednim akcijskim cijenama iz raznih trgovačkih lanaca. Na taj način mogu znat­no uštedjeti. "A svaka je kuna bitna", kaže gospodin Krešo. Ovaj umirovljenik koristi i je­dan od gradskih vrtova u Za­grebu i naglašava da ljepotu vrtlarenja, osim uštede kuna, čine i vrtlari. Slično se snalaze i umirovljenica iz Rovinja, koja sa sinom obrađuje dva gradska vrsta i uvijek ima svježu salatu na stolu.

     Da ne bi „umrli" od gla­di mnogi se umirovljenici snalaze kako znaju i umiju. Poznam neke umirovljenice koje su pod svoje stare dane postale njegovateljice i preko raznih agencija otišle raditi u Austriju i Njemačku. Tamo se brinu o teško bolesnim i ne­pokretnim starijim ljudima u turnusima od po 15 dana. Istarske umirovljenice bez dodatne zarade iz turizma, odlaze čuvati starije u Italiju, a neke rade kao spremačice cijelu sezonu.

     No, umirovljenici s malim mirovinama često rade i na crno, kako bi zaradili koju kunu za kruh. Mirovine nisu dovoljne za podmirenje računa pa su redovito žrtve i raznih ovrha. Za tešku svoju finan­cijsku situaciju nisu sami krivi, već su krivi oni koji su izglasali nepravedne zakone.

     Gospođa Đurđa i njezin suprug Vinko, nakon umirovljenja prije nekoliko godina otišli su živjeti u vikendicu. Stan u Zagrebu ostavili su kćerki, a oni su se primili obrade vrta i voćnjaka. Od prošle godine, kada su se zaredale bolesti i kada je Vinko umro od korone, vrt obrađuje susjed Ivan. Dobro je i Đurđi i Ivanu, jer ubere povrća i voća i za svoju obitelj i za nju.

     Život u gradu je svakim da­nom sve teži i nema naznaka skorog pozitivnog rješenja za poboljšanje uvjeta života najugroženijih, onih s malim mirovinama. Sjećam se kako je nekada govorio moj pokojni djed, da tko god ima barem mali komad zemlje, neće biti gladan.

     Vozeći se po raznim di­jelovima Hrvatske, svjedoci smo pustih sela i neobrađe­nih njiva. Možemo ih samo gledati, dok nam pripadnici raznih lobija određuju kako ćemo mi živjeti. a oni na nama zarađivati. I onda ih slušamo kako pričaju po raznim emi­sijama i opterećuju nas svojih umotvorinama, poput drugog mirovinskog stupa, smanjivanja mirovinskog i zdravstvenog doprinosa, privatizacije svega i svačega. Nazdravlje nam bilo!

Drenka Gaković

Izvor: Glas umirovljenika – www.suh.hr