TUŽNO PISMO PRIJEVREMENOG UMIROVLJENIKA ANĐELKA
„Moja mirovina za 5. mjesec iznosi 392,92 eura ili bivših 2.960,46 kuna. Zovem se Anđelko Pavlić, rođen sam 1949. godište, a radio sam u Drvnoj industriji Vrbovsko od 1968. do 2009. godine". Kao što je tužna povijest umirovljenika Anđelka, još je tužnija priča o 'njegovoj' tvornici. Tvornica je porušena u II. svjetskom ratu, strojevi su odvezeni u Osijek, ali je 1950. ponovno obnovljena i započela s proizvodnjom.
Dugogodišnji prijevremeni umirovljenik?!
U vrijeme kad je Anđelko tamo radio, 1970. godine, proizveli su čak 442.000 stolica, od kojih je pola odlazilo u izvoz, a radilo je i oko 700 radnika. I onda su započele privatizacijske kombinacije na hrvatski način, dok 2012. godine tvrtka Cedar mlađahnog poduzetnika Darka Prodana nije kupila posrnuli DIV, u kojem je tada bilo zaposleno oko 250 radnika, a onda je stečaj 2020. dočekalo tek dvadeset zaposlenih. U međuvremenu je 2017., vjerovali ili ne, Prodan čak dobio nagradu za životno djelo. Na kraju stečaja su njegova, a ne radnička potraživanja, bila najviša, a radnici su čekali na isplatu svojih neisplaćenih plaća više od deset godina.
Anđelko Pavlić je pak do svoje 60. godine radio u DIV-u, i sakupio 41 godinu radnog staža, a onda je otjeran u prijevremenu mirovinu. „Još te godine kad sam otišao u mirovinu znao sam da se nekima vraćala penalizacija sa 65 godina no kad sam ja navršio 65 više se nije vraćalo, već ostalo kao doživotna presuda. Moja penalizacija je nešto niža nego danas, 9 % moje penzije po godini koja je nedostala za punu starost od 65 godina, a traje od 2009. Tek od 1.1.2014. je uvedena mirovina za dugogodišnje osiguranike, koju bih mogao ostvariti, ali tada nije postojala. Nisam bio u ratu jer sam imao radnu obavezu, ali sam radio u rizičnim okolnostima, no niti to mi se ne računa", tužna je priča ovog umirovljenika s tipičnom pričom žrtve hrvatske privatizacije.
Megapljačka i prinudna umirovljenja
Anđelko i većina od 210.507 prijevremenih umirovljenika imaju slične priče. Dio ih je prošao još gore, jer su prisilno umirovljeni u vrijeme kad je za pet godina ranijeg odlaska u mirovinu oduzimano čak 20,4 posto mirovine, a neki su prethodno, uz mizernu naknadu proveli i desetak godina na zavodima za zapošljavanje, nadajući se zaposlenju. Uzalud.
Većina, da, većina prijevremenih umirovljenika nije otišla dobrovoljno u prijevremenu mirovinu, već su žrtve hrvatske privatizacije „po kunu", uništavanja proizvodnje, žrtve su privatizacijske megapljačke devedesetih i kasnije. Nekadašnji vozači, okretni ugostitelji i beskrupulozni muljatori s dobrim vezama u aktualnoj vlasti preko noći su se domogli bivših socijalističkih poduzeća. Bez imalo znanja o proizvodnji, upravljanju, bilancama i tržištu, ta novopečena tajkunska elita kupovala je tvrtke budzašto. Izvlačila iz njih novac, prodavala vrijedne nekretnine i preko noći se bezobrazno bogatila. Direktori su postajali većinski vlasnici, a iza njih je ostala pustoš.
U pretvorbi i privatizaciji je izgubljeno gotovo 400.000 radnih mjesta, a dodatni broj ih je dogovorno umirovljen, često i kao „invalidi", kako bi se novi vlasnici riješili viška radnika. Zato otvoreno recimo nije li vrijeme da se konačno penalizacija„izbriše" iz mirovina sa stjecanjem dobi za umirovljenje od 65 godina? Pišite nam vaša iskustva, vaše priče o prijevremenim mirovinama. Moramo se izboriti da se ispravi nepravda, pa makar i bez retroaktivne primjene.
Jasna A. Petrović
